LinkedIn Article Cover Photo (1280 x 720 px)

Ne stavljajte flaster na slomljenu kost.

Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.

Nekad je dovoljno da pitate: “Možemo li razjasniti gdje je problem nastao i šta je sljedeći korak?” … pa da vam vrlo brzo objasne zašto trebate na trening komunikacije.

Dođete sa pitanjem o procesima. Oni vam odgovore feedbackom o vašem, navodnom, tonu.

U organizacijama koje nemaju kapacitet da poprave sistem – popravljaju ljude. Tamo još uvijek ne znaju da je trening bez rada na strukturi isto što i stavljanje flastera na slomljenu kost.

Jer, sistemska rješenja otvaraju neugodne teme kao što su nepostojeći procesi, nejasne odgovornosti, slabo liderstvo, neusklađen menadžment. Zato je lakše reći: “Niste se dobro izrazili” nego priznati: “Nismo dobro postavili stvari”.

Ispostavit će se da u takvim organizacijama najopasnija stvar nije greška, nego činjenica da ste je primijetili. Svaki problem se personalizira. Sve se svodi na pojedinca. Njegov ton. Izraz lica. Stav. A kontekst itekako postoji. Haos je stvaran. I svi ga osjećaju, čak i kad ga niko ne imenuje i kad se niko ne usuđuje reći naglas: “Ovo nije greška zaposlenih – ovo je nefunkcionalno.”

U zdravim timovima, ljudi nisu korektiv za loše postavljene stvari, niti emocionalni amortizer za tuđe odluke. Pitanje o odgovornosti se ne doživljava kao prijetnja već kao početak promjene i rješenja. Trening ne služi da se glasovi utišaju već da se ojačaju. I da, takve organizacije postoje. Možda ih nema mnogo, ali vrijedi ih tražiti. I još više: vrijedi ih graditi.

Pa kad vam opet kažu da idete na trening komunikacije, možda se trebate zapitati: Da li zaista trebate unaprijediti vještinu? Ili ste samo jasno imenovali nešto za šta niko drugi ne želi preuzeti odgovornost?

Odgovor neće promijeniti njih. Ali će promijeniti vaše razumijevanje kulture organizacije u kojoj se nalazite i gdje vi u toj kulturi zaista (ne)pripadate.

LinkedIn Article Cover Photo (1280 x 720 px)

Kultura nije ono što piše. Kultura je ono što se osjeća.

Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.


Nedavno sam bila na konferenciji o kulturi. Onoj stvarnoj. Ne onoj što se štampa za ukrašavanje kancelarijskih zidova i završava na Instagramu uz #WeCare.


Pričalo se o vrijednostima. Povjerenju. Sigurnim prostorima. Otvorila su se pitanja koja rijetko ko postavi naglas:

  • Ko zaista nosi odgovornost za kulturu – CEO, HR, niko konkretno ili svi koji šute kad treba reći nešto glasno?
  • Kako izgleda kultura kad niko ne gleda – kad se isključe kamere i zaborave prezentacije?
  • Jesmo li zamijenili kulturu koreografijom?

Ispod svih priča, slogana i strategija, ostala je jedna misao: Kultura nije ono što piše. Kultura je ono što se osjeća.

Da, lakše je napisati “We care” nego stvarno stati i pitati nekoga: Kako si? Lakše je kreirati vrijednosti za prezentaciju, nego stvoriti prostor u kojem ljudi smiju biti ono što jesu.

Danas prečesto gledamo PR koji se predstavlja kao kultura. Zvuči dobro. Izgleda još bolje. Ali ono što ljudi žive – često donosi sasvim drugu priču.


Ako vam se ikada učinilo da “kultura” i stvarnost nisu na istoj adresi – niste jedini. Dovoljno je samo na trenutak zastati. Pogledati oko sebe. I primijetiti: gdje kultura počinje a gdje – uprkos svim natpisima – prestaje.

Jer, kultura ne traži strategiju. Traži prisustvo. Više slušanja, manje poziranja. I dovoljno hrabrosti da prestane biti nečija tuđa briga.