Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.
Nekad je dovoljno da pitate: “Možemo li razjasniti gdje je problem nastao i šta je sljedeći korak?” … pa da vam vrlo brzo objasne zašto trebate na trening komunikacije.
Dođete sa pitanjem o procesima. Oni vam odgovore feedbackom o vašem, navodnom, tonu.
U organizacijama koje nemaju kapacitet da poprave sistem – popravljaju ljude. Tamo još uvijek ne znaju da je trening bez rada na strukturi isto što i stavljanje flastera na slomljenu kost.
Jer, sistemska rješenja otvaraju neugodne teme kao što su nepostojeći procesi, nejasne odgovornosti, slabo liderstvo, neusklađen menadžment. Zato je lakše reći: “Niste se dobro izrazili” nego priznati: “Nismo dobro postavili stvari”.
Ispostavit će se da u takvim organizacijama najopasnija stvar nije greška, nego činjenica da ste je primijetili. Svaki problem se personalizira. Sve se svodi na pojedinca. Njegov ton. Izraz lica. Stav. A kontekst itekako postoji. Haos je stvaran. I svi ga osjećaju, čak i kad ga niko ne imenuje i kad se niko ne usuđuje reći naglas: “Ovo nije greška zaposlenih – ovo je nefunkcionalno.”
U zdravim timovima, ljudi nisu korektiv za loše postavljene stvari, niti emocionalni amortizer za tuđe odluke. Pitanje o odgovornosti se ne doživljava kao prijetnja već kao početak promjene i rješenja. Trening ne služi da se glasovi utišaju već da se ojačaju. I da, takve organizacije postoje. Možda ih nema mnogo, ali vrijedi ih tražiti. I još više: vrijedi ih graditi.
Pa kad vam opet kažu da idete na trening komunikacije, možda se trebate zapitati: Da li zaista trebate unaprijediti vještinu? Ili ste samo jasno imenovali nešto za šta niko drugi ne želi preuzeti odgovornost?
Odgovor neće promijeniti njih. Ali će promijeniti vaše razumijevanje kulture organizacije u kojoj se nalazite i gdje vi u toj kulturi zaista (ne)pripadate.