Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.
Možda i jesu. Ali vrata nikada nisu bila problem.
Postoji jedna navika koju organizacije rijetko preispituju. Kada žele pokazati da njeguju otvorenu komunikaciju, gotovo uvijek posegnu za simbolima. Otvorena vrata. Redovni one-to-one sastanci. Anonimne ankete. Sandučići za prijedloge. “Slobodno mi se obratite.”
Sve to izgleda kao dokaz da je komunikacija zdrava. Ali nije. To je dokaz da postoje kanali komunikacije. A postojanje kanala i postojanje povjerenja nisu ista stvar.
Da jesu, nijedna organizacija ne bi bila iznenađena otkazom zaposlenika koji je mjesecima govorio da je “sve u redu”. Nijedan menadžer ne bi rekao: “Zašto mi to ranije nisi rekao?” Nijedan direktor ne bi bio šokiran kada na izlaznom intervjuu prvi put čuje probleme koji u timu postoje godinama.
Paradoks je jednostavan. Što organizacija više vjeruje da je problem u tome što ljudi ne govore, sve manje razmišlja o tome zašto su prestali govoriti.
Lakše je zaključiti da zaposlenicima nedostaje inicijative nego se zapitati kakva iskustva imaju oni koji su inicijativu pokazali.
Jer organizacije ne uče iz onoga što lider kaže. Uče iz onoga što lider nagradi, oprosti, zapamti i nikada ne zaboravi.
Zanimljivo je koliko lideri vole rečenicu “moja vrata su uvijek otvorena”, iako ona ne govori gotovo ništa o kvalitetu njihove komunikacije.
Mnogo korisnije bilo bi da sebi postave pitanje:
Šta se desilo posljednji put kada je neko kroz ta vrata donio problem koji nisam želio čuti?
Ako je iz kancelarije izašao s osjećajem da je saslušan, vrata vjerovatno jesu otvorena. Ako je izašao razmišljajući da je sljedeći put pametnije prešutjeti, vrata su samo dobro dizajniran komad namještaja.
Organizacije često ulažu ogromnu energiju u stvaranje slike dostupnog liderstva. Mnogo rjeđe ulažu istu energiju u izgradnju kulture u kojoj iskrenost nema cijenu.
A upravo tu nastaje razlika između organizacija koje imaju otvorena vrata i organizacija koje imaju otvorenu komunikaciju. Prve nude mogućnost da uđete. Druge stvaraju dovoljno povjerenja da poželite ući. I to je razlika koju ne možete propisati pravilnikom, uvesti kroz onboarding ili nacrtati na zidu zajedno s vrijednostima kompanije. Ljudi je prepoznaju mnogo jednostavnije. Po tome koliko puta su izašli iz kancelarije uvjereni da bi, kada bi mogli vratiti vrijeme, ponovo rekli potpuno istu stvar.


Leave Your Comment