Nakon 17 izdanja Radne (ne)kulture shvatila sam da nikada nisam pisala samo o poslu.
Pisala sam o onome što se dešava između ljudi. O hrabrosti, istini, sistemima. I o čovjeku koji pokušava ostati svoj unutar njih.
Pisala sam da liderstvo nije pitanje znanja. Često je pitanje hrabrosti.
Da firme rijetko propadnu zbog jedne loše odluke, a mnogo češće zbog odluka koje su odavno trebale biti preispitane.
Da je tišina najjeftiniji način da se sistem ne mora mijenjati.
Da većina ljudi ne ostaje u lošim sistemima jer želi, nego zato što sumnja u sebe više nego u sistem.
Da dobri ljudi nisu dokaz dobrog sistema niti dobre kulture.
Da kultura nije ono što piše, nego ono što se osjeća.
Da organizacije koje nemaju kapacitet popraviti sistem, popravljaju ljude.
Pisala sam o umoru koji nema veze sa količinom posla.
O odlascima koji počinju mnogo prije otkaznog roka.
O istinama koje ne stanu u kostim.
I svaki put kada sam pomislila da je neka tema previše specifična, previše lična ili previše mala, pokazalo bi se da nije. Jer bi se u njoj prepoznao neko drugi. Ne u događaju, firmi ili osobi. Nego u osjećaju.
Upravo je to razlog zbog kojeg Radna (ne)kultura postoji. Ne da daje odgovore. Nego da ponekad pronađe riječi za stvari koje ljudi osjećaju, a teško izgovaraju.
Jer većina problema na poslu ne počinje onog trenutka kada ih primijetimo. Počinje mnogo ranije. Onog trenutka kada ih osjetimo, a uvjerimo sebe da pretjerujemo.
Najveća vrijednost svake zdrave kulture upravo je u tome da čovjek ne mora birati između onoga što vidi, onoga što osjeća i onoga što smije reći naglas.
Leave Your Comment