Kultura nije ono što piše. Kultura je ono što se osjeća.

Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.

Nedavno sam bila na konferenciji o kulturi. Onoj stvarnoj. Ne onoj što se štampa za ukrašavanje kancelarijskih zidova i završava na Instagramu uz #WeCare.

Pričalo se o vrijednostima. Povjerenju. Sigurnim prostorima. Otvorila su se pitanja koja rijetko ko postavi naglas:

• Ko zaista nosi odgovornost za kulturu – CEO, HR, niko konkretno ili svi koji šute kad treba reći nešto glasno?
• Kako izgleda kultura kad niko ne gleda – kad se isključe kamere i zaborave prezentacije?
• Jesmo li zamijenili kulturu koreografijom?

Ispod svih priča, slogana i strategija, ostala je jedna misao: Kultura nije ono što piše. Kultura je ono što se osjeća.

Da, lakše je napisati “We care” nego stvarno stati i pitati nekoga: Kako si? Lakše je kreirati vrijednosti za prezentaciju, nego stvoriti prostor u kojem ljudi smiju biti ono što jesu.

Danas prečesto gledamo PR koji se predstavlja kao kultura. Zvuči dobro. Izgleda još bolje. Ali ono što ljudi žive – često donosi sasvim drugu priču.

Ako vam se ikada učinilo da “kultura” i stvarnost nisu na istoj adresi – niste jedini. Dovoljno je samo na trenutak zastati. Pogledati oko sebe. I primijetiti: gdje kultura počinje a gdje – uprkos svim natpisima – prestaje.

Jer, kultura ne traži strategiju. Traži prisustvo. Više slušanja, manje poziranja. I dovoljno hrabrosti da prestane biti nečija tuđa briga.