Najskuplje iskustvo nije ono koje ste morali platiti.

Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.

Najskuplje je iskustvo koje ste već jednom platili, pa ga plaćate ponovo.

Postoji jedan trošak koji se gotovo nikada ne vidi u finansijskim izvještajima. Nema svoju stavku u bilansu. Ne ulazi u EBITDA. Ali gotovo svaka organizacija ga prije ili kasnije plati. Dogodi se onog trenutka kada odlaskom jednog čovjeka organizacija izgubi i dio vlastitog pamćenja.

Tada svi razgovori izgledaju otprilike isto.

Ko će preuzeti njegove zadatke? Koliko će trajati potraga za zamjenom? Koliko će vremena trebati da nova osoba postane produktivna?

Važna pitanja. Ali nijedno nije najvažnije.

Jer s ljudima ne odlaze samo zadaci. Odlaze razlozi.

Zašto se nešto radi baš tako. Zašto je jedna ideja odbačena prije nekoliko godina, iako danas zvuči kao odlično rješenje. Zašto postoji onaj korak koji svima djeluje suvišno, a nekada je spriječio problem koji bi organizaciju skupo koštao.

Odlaze i greške. One koje su već jednom plaćene i koje više nikada nisu trebale biti ponovljene.

Paradoks je što se taj gubitak ne osjeti odmah. Na prvi pogled izgleda kao da se nije promijenilo ništa značajno. Tek kasnije organizacija počne zaboravljati samu sebe.

Na jednom sastanku neko s velikim entuzijazmom predloži rješenje koje je već jednom propalo. Na drugom se sedmicama raspravlja o problemu koji je nekada davno bio riješen. Nova osoba postavi sasvim logično pitanje. U prostoriji ima dovoljno ljudi da svako zna ponešto. Ali više nema nikoga ko zna cijelu priču. To je trenutak kada postane jasno da nije nestao odgovor. Nestalo je sjećanje da je odgovor već postojao.

Organizacija u kojoj ključno znanje postoji samo u glavama pojedinaca ne gradi sistem. Gradi zavisnost.

Ironično je koliko kompanija tvrdi da su ljudi njihova najveća vrijednost. A onda dopuste da sve ono što su ti ljudi godinama učili, isprobavali, griješili i konačno naučili ode zajedno s njima.

Zato neke organizacije godinama rješavaju iste probleme. Ne zato što nemaju pametne ljude. Nego zato što svaka nova generacija zaposlenika ponovo prolazi kroz iste greške, iste rasprave i iste lekcije koje je prethodna već odavno prošla.