Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.
Proteklu godinu obilježila je ideja da se kultura popravlja terminologijom. Exit intervjui su postali simbol propuštene prilike, a stay intervjui nova nada da će jedan razgovor donijeti magično rješenje.
Ipak, iskustvo pokazuje da suština rijetko leži u vrsti intervjua ili u trenutku kada se on vodi. Ne postoji taj intervju – ni stay, ni exit – koji može popraviti ono što organizacija ne želi da popravi. Razgovor sam po sebi nije promjena; on je samo trenutak u kojem postaje vidljivo ono što je već dugo prisutno.
Intervju nije alat promjene. On je alat svijesti. A svijest je beskorisna ako iza nje ne stoji odluka.
Ljudi, u pravilu, ne odlaze zato što ih niko nije pitao kako su ili šta im treba. Odlaze nakon perioda u kojem su pokušavali razumjeti granice sistema, prilagođavali se neizgovorenim pravilima i postepeno smanjivali vlastita očekivanja. Prije odlaska gotovo uvijek postoji faza tišine, ne zato što nema šta da se kaže, nego zato što je već postalo jasno šta se s tim riječima dešava.
U tom kontekstu, stay intervju ima smisla samo u kulturi u kojoj je iskren odgovor siguran i u kojoj pitanje nije forma, nego poziv na odgovornost. Ako se odgovori zapišu, arhiviraju i ostave bez posljedica, takav razgovor ne gradi povjerenje. Naprotiv, on ga troši. Ljudi vrlo jasno osjećaju razliku između toga da su saslušani i da su zaista shvaćeni.
Stay intervju postaje samo sofisticiranija verzija istog obrasca: pitamo, zapišemo, zahvalimo se i nastavimo isto.
Exit intervju, kada je iskren, rijetko donosi novu istinu. On potvrđuje da je ona dugo bila prisutna ali ignorisana, umanjena ili relativizovana. Ne govori o trenutku odlaska, nego o mjesecima i godinama koje su mu prethodile. On nije zakašnjeli alarm, već konačna potvrda.
Exit intervju ne otkriva novu istinu. Samo potvrđuje da je ona već dugo bila prisutna; ignorisana, umanjena ili relativizovana.
Zato pitanje nije da li nam treba više stay ili manje exit intervjua, već da li smo kao organizacije spremni preuzeti odgovornost za ono što čujemo. Format razgovora ne može nadomjestiti izostanak odluka. Intervju, kakav god bio, ne spašava kulturu, niti je dokaz zrelosti ili brige za ljude. To se vidi tek u spremnosti da se obrasci preispitaju i da se odgovornost preuzme tamo gdje je godinama izostajala.
U tom smislu, intervjui nisu rješenje, nego ogledalo. A pravo pitanje ostaje isto: šta smo spremni učiniti nakon što se u tom ogledalu jasno vidimo.
Leave Your Comment