Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.
Decembar ima tu svoju naviku da sve oblači u svjetla, čestitke i poruke o uspješnoj godini iza nas, dok se istovremeno godina formalno zatvara kroz zaključene budžete i uljepšane prezentacije koje bi trebale ostaviti osjećaj zaokruženosti i reda.
Ipak, postoje godine koje se ne mogu elegantno zatvoriti, jer istina rijetko ide na godišnji odmor. To su one godine u kojima više naučimo kako izdržati nego kako rasti, u kojima se češće prilagođavamo nego osjećamo slobodno, i u kojima umor ne dolazi od količine posla, nego od atmosfere u kojoj smo morali stalno mjeriti riječi, ponašanje i granice koje nikada nisu bile jasno postavljene.
U takvim godinama ljudi često tek u decembru primijete obrazac. Tada postane jasno da ono što su mjesecima zvali „fazom“ nije prolazno stanje, nego način funkcionisanja. Da problemi nisu izuzetak, nego dio sistema, i da se neke radne (ne)kulture ne mijenjaju vremenom, nego samo iskrenim suočavanjem sa sobom i sa stvarnošću koju smo predugo pokušavali opravdavati.
U zdravim organizacijama kraj godine služi za refleksiju. U nezdravim, on nenamjerno ogoli stvarnost. Ne kroz konflikte ili velike riječi, nego kroz činjenicu da se iste teme ponavljaju, ista pitanja ostaju bez odgovora i ista očekivanja nikada nisu izgovorena naglas.
Takve spoznaje ne trebaju voditi gorčini, nego otvoriti prostor u kojem se možemo barem djelimično osloboditi pritiska. Onog koji kaže da do kraja godine moramo imati razriješene odgovore, odluke i hrabre zaključke. Ponekad je sama spoznaja dovoljna, kao promjena ugla iz kojeg se stvari više ne mogu posmatrati na isti način.
Jer, kraj godine ne postoji da bismo sve zatvorili. Možda postoji da bismo prestali sebi objašnjavati ono što već vidimo. I zato najveći pomak može biti upravo taj da novu godinu ne započnemo planovima, nego istinom s kojom konačno prestanemo pregovarati.
Leave Your Comment