Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.
Postoje radne (ne)kulture koje te drže u stanju stalne unutrašnje napetosti. Kao da si sve vrijeme na ivici nečega što se ne dešava, ali prijeti da bi moglo biti. Ne nosiš kacigu, ne trčiš, ne spašavaš živu glavu, a ipak si stalno spreman. Organizam ti nauči da oprez znači sigurnost.
U takvim sistemima ne dolaziš na posao samo sa znanjem i iskustvom, nego i sa nevidljivim štitom. Učiš da se ne oslanjaš na ono što piše, nego na ono što se osjeti u zraku. Na promjene tona, na tišine koje traju sekundu duže nego što bi trebale, na poruke bez emojija. Postaneš ekspert za atmosferu, a da te niko nikad nije pitao želiš li tu vještinu. Ne osjećaš više slobodu, nego budnost. Ramena su stalno blago podignuta, stomak u grču, dok se u mislima razvija sve veća sumnja u sebe. Ne zato što ne znaš, nego zato što stalno provjeravaš da li je dozvoljeno znati. Ne pitaš se više je li ovo tačno, nego je li ovo pametno reći. Ne pitaš se da li sam u pravu, nego kako će ovo biti shvaćeno. Kao da istina više nema vrijednost sama po sebi, nego samo ako je pravilno tempirana, upakovana i servirana pravoj osobi u pravom raspoloženju.
Najpodmuklije je što taj pritisak rijetko ima ime. Niko ti ne kaže da moraš biti oprezan. Niko te ne upozori. Samo vremenom primijetiš da su ljudi koji su bili direktni – nestali. Da su oni koji su postavljali pitanja – utihnuli. Da su preživjeli oni koji su naučili da se savijaju bez da se slome, ali i bez da rastu. I ti, neprimjetno, počneš raditi isto.
Tako se radna (ne)kultura pretvori u unutrašnji sistem uzbune koji nosiš sa sobom i van posla. U razgovorima. U porukama koje pišeš pa brišeš. U idejama koje imaš, ali ih prvo testiraš u glavi deset puta, umjesto jednom naglas. Počneš sumnjati u vlastitu intuiciju, jer te iskustvo naučilo da intuicija nije uvijek poželjna, čak ni kad je tačna.
Onda se desi izlazak. Ne nužno onaj s kartonskom kutijom u rukama, nego onaj u tvojoj glavi. Trenutak kad ti postane jasno da te radno okruženje ne bi smjelo trenirati za preživljavanje, nego za rast. Da pritisak koji te stalno drži na ivici nije znak ambicije, nego znak disfunkcije.
Jer, zdrava kultura ti dozvoljava da se opustiš dovoljno da misliš jasno, govoriš slobodno i stojiš iza sebe bez straha da će te to koštati. Sve drugo nije profesionalizam. To je samo dresura upakovana u poslovni jezik.
U radnim (ne)kulturama, oprez i sumnja u sebe nisu lični problem nego naučeni refleks. A refleksi se, za razliku od karaktera, mogu – odučiti.
Leave Your Comment