Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.
U firmama volimo priču o timskom igraču. O onom koji dodaje loptu kad bi mogao sam završiti akciju. O osobi koja preuzima kad drugi stanu, pokriva rupe koje nisu njene, ostaje duže kad je najteže, smiruje tenzije, gasi požare i ne pravi buku oko svega što nosi na leđima.
Takvi ljudi rijetko sebe nazivaju “ključnim ljudima”. Najčešće su upravo oni koji najmanje traže pažnju. A ipak, cijeli sistemi često stoje na njihovim “nevidljivim” asistencijama. Ne vide se u izvještajima. Ne mogu se staviti u KPI tabelu. Niko ne napiše: “zahvaljujući ovoj osobi tim se nije raspao u martu.” Ne postoji metrika za emocionalni teret koji neko svakodnevno nosi da bi atmosfera ostala normalna. Za razgovore nakon sastanaka. Za popravljanje odnosa koje drugi pokvare. Za trenutke kada neko proguta svoje razočaranje samo da projekat ne trpi. To su ljudi zbog kojih stvari funkcionišu čak i kad sistem (više) ne funkcioniše.
I paradoks je što upravo takvi ljudi najduže ostaju lojalni. Ne zato što ne vide problem. Nego zato što ga vide previše jasno. Vide potencijal. Sjećaju se kako je nekad bilo. Vjeruju da će se stvari vratiti na svoje mjesto ako još malo izdrže, još malo povuku, još jednom preuzmu nešto što nije njihovo. I onda lojalnost prestane biti vrijednost, a postane teret koji nose iz osjećaja odgovornosti prema svima osim prema sebi.
Jer postoji trenutak o kojem se premalo govori. Trenutak kada shvate da više ne igraju istu utakmicu kao ostatak tima. Oni i dalje trče. Dodaju. Pokrivaju. Razmišljaju nekoliko poteza unaprijed. Pokušavaju spasiti ritam igre. Ali s druge strane više nema nikoga ko se otvara da primi loptu.
Ostati pod svaku cijenu nije lojalnost. Prava lojalnost je dati maksimum dok si unutra. Biti korektan. Graditi. Pokušati. Dodavati loptu dok god postoji igra kojoj vrijedi doprinositi. Ali i imati profesionalnu hrabrost da odeš kada shvatiš da više ne rasteš, da se igra promijenila, a ti si ostao na staroj poziciji pokušavajući spasiti nešto što više ne želi biti spašeno.
Jer u poslu, kao i u nogometu, nije najvažnije ko je zabio gol. Važno je da tim zna igrati zajedno. I još važnije, da znaš prepoznati trenutak kad više ne igraš u timu, nego samo popunjavaš teren.
Leave Your Comment