Da li biste platili da neko u vaše ime da otkaz?

Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.

Postoje vijesti koje se dijele jer zvuče nevjerovatno, a postoje i one koje se pamte jer su nam previše bliske da bismo ih zaboravili. Priča o japanskim agencijama koje, uz naknadu, u ime zaposlenih daju otkaz često se svrstava u prvu kategoriju. Egzotična, daleka, gotovo filmska. Ipak, što se duže zadržiš na toj ideji, to postaje jasnije da ona ne govori samo o Japanu, nego o mehanizmima radne kulture koje mnogi od nas prepoznaju samo u drugačijem pakovanju.

U Japanu postoje firme koje preuzimaju komunikaciju s poslodavcem, pregovaraju o izlasku i stoje između zaposlenog i sistema koji teško podnosi otvoren odlazak. To se često objašnjava strogom hijerarhijom i kulturom u kojoj se ostanak podrazumijeva, a odlazak doživljava kao čin nepoštovanja, nepristojan i nezreo.

Agencije za otkaz zato nisu ekstrem. One su rješenje za kulturu koja je ostanak pretvorila u normu, a odlazak u incident. U sistemima gdje je radni odnos mnogo više od profesionalnog dogovora, odlazak se ne tretira kao neutralna odluka. On traži opravdanje. Ponekad i posrednika. Zato se u Japanu odlazak delegira. Ako je već nepristojan, neka ga barem obavi neko drugi.

Na Balkanu ne postoje agencije za otkaz. Ne zato što nam nisu potrebne, nego zato što smo razvili drugačiji način da se nosimo s istim pritiskom. Ovdje se odlazak ne outsourcea – ovdje se odgađa. Normalizira se ostajanje. Relativizira problem. Opravdava se trpljenje. Sistem ne traži posrednika jer računa na nešto efikasnije: na to da će ljudi sami preuzeti teret.

Razlika između Japana i Balkana nije u intenzitetu pritiska, nego u njegovoj vidljivosti. Japan ga formalizira. Balkan ga normalizira. Tamo se plaća usluga. Ovdje se plaća šutnjom. “Nije ni na drugim mjestima bolje.” – “Šta ćeš sad.” – “Izdrži još malo.”

Tako se stvara isti efekat bez formalne zabrane. Odlazak postaje težak ne zato što je zabranjen, nego zato što nosi socijalnu cijenu.

U oba konteksta poruka je slična: dobar radnik je onaj koji ostaje i koji se uklapa. Koji ne ide preko nevidljivih granica loših sistema. Razlika je samo u tome što je Japan taj pritisak institucionalizirao, dok je Balkan učinio nešto sofisticiranije – pretvorio ga u mentalitet.

Zato japanske agencije za otkaz djeluju ekstremno samo dok ih posmatramo površno. U suštini, one su brutalno iskrene. Priznaju da sistem ne zna šta da radi s ljudima koji žele otići. Priznaju da je odlazak konflikt kojim treba upravljati. Kod nas se isti konflikt ne priznaje. On se prebacuje na pojedinca i objašnjava kao lična slabost, nestrpljenje ili manjak zahvalnosti.

Radna (ne)kultura se ne vidi samo po tome kako se ljudi zapošljavaju, nego i po tome kako odlaze. Po narativima koji ostaju iza njih. Po tome da li se odlazak tretira kao normalan dio profesionalnog puta ili kao čin koji se mora opravdavati mjesecima unaprijed.

Pravo pitanje zato nije da li biste platili da neko u vaše ime da otkaz. Pitanje je zašto smo u tolikom broju kultura izgradili sistem u kojem je ostanak norma, a odlazak nešto što traži objašnjenje, posredovanje ili tišinu.

Japan je taj problem izveo na tržište. Balkan ga je zadržao u kolektivnoj tišini. A tišina je najjeftiniji način da se sistem ne mora mijenjati.