Najskuplja odluka liderstva je ona koja se nikad ne donese.

Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.

Postoji trenutak koji je mnogo teži od razočarenja. To je trenutak kad shvatiš da problem nije u tome što neko ne zna. Nije ni u tome što ne vidi. Nije čak ni u tome što ne želi. Nego u tome što ne može.

Dugo sam mislila da se stvari mijenjaju ako ih dovoljno jasno objasnimo. Ako damo argumente, pokažemo posljedice. Ako budemo strpljivi, lojalni. Jer kada vjerujemo u nekoga, prirodno pretpostavimo da će i on jednog dana uraditi ono što smatramo ispravnim.

Ali liderstvo nije pitanje znanja. Često je pitanje hrabrosti, a hrabrost se ne može delegirati. Ne može se posuditi od tima niti naučiti iz knjige. I ne može se odglumiti kada dođe trenutak odluke.

Tek mnogo kasnije sam shvatila da ljudi mogu biti inteligentni, dobronamjerni i sposobni, a da istovremeno nisu spremni povući potez koji situacija traži. Ne zato što ne vide problem nego zato što vide i problem i cijenu rješenja. Pa izaberu čekanje. Kompromis. Odgađanje. Mir. Status quo.

I tada ne naiđeš na granice njihove stručnosti. Naiđeš na granice njihovog liderstva. To je bolan trenutak. Jer do tada misliš da se boriš protiv problema. A onda shvatiš da se zapravo boriš protiv nečije sposobnosti da problem riješi.

Tu se događa nešto važno. Prestaneš pokušavati uvjeriti. Prestaneš objašnjavati i nositi tuđu odgovornost. Ne zato što si odustao nego zato što si konačno prihvatio da ne možeš nekoga odvesti dalje od mjesta do kojeg je spreman ići.

Ne odlaze svi ljudi jer je lider loš. Neki odlaze nakon što shvate da su stigli dalje od njega i da ih više nema kuda voditi.