Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.
U svakoj firmi postoji trenutak kada se nešto pogrešno desi.
Ne izgleda kao greška u tom trenutku. Ima logiku. Ima objašnjenje. Djeluje kao razumna odluka koju je u tom kontekstu bilo lako donijeti.
Tek kasnije se pokaže da nije bila dobra. Da je pogrešna osoba stavljena na pogrešno mjesto. Da proces nikada nije imao stvarno uporište u praksi. Da je nešto doneseno prebrzo, prije nego što je iko zaista razumio šta rješava.
I dalje, to nije ono što pravi najveći problem. Greške su neizbježne. Čak su i nužne.
Ono što dolazi nakon njih – način na koji se s njima (ne) radi – to je ono što dugoročno diktira kakva će ta firma zapravo postati.
Postoji trenutak kada loša odluka prestane biti tema preispitivanja i postane nešto što se podrazumijeva.
Ne zato što se pokazala kao dobra. Nego zato što je već donesena.
I tada se fokus pomjera sa pitanja da li ovo ima smisla na pitanje kako da se uklopimo u ovo što već imamo.
Tu firma ne puca. Tu počinje da mijenja oblik.
Možda i neprimjetno, dok ljudi još uvijek vjeruju da rade najbolje što mogu.
Odjednom više nije uobičajeno reći da nešto nema smisla.
Ne zato što svi misle da ima. Nego zato što više nije prostor u kojem se to govori.
Rečenice postaju pažljivije. Stavovi mekši. Pitanja rjeđa. Ono što je nekad bilo zdravo preispitivanje počinje ličiti na rizik.
Kako vrijeme prolazi, sama odluka postaje sve manje važna.
Ono što raste oko nje postaje važnije. Slika o tome ko ju je donio. Percepcija autoriteta. Osjećaj da bi vraćanje na tu temu značilo da je neko pogriješio.
I tu se stvari dodatno zategnu. Jer preispitivanje više ne izgleda kao pokušaj da se nešto popravi. Počinje izgledati kao napad.
S vremenom, bez da iko to formalno odluči, te odluke postaju standard. Nešto što se objašnjava novim ljudima bez dodatnog konteksta, kao dio “načina na koji radimo stvari”.
Novi ljudi to brzo nauče. Ne samo šta treba raditi. Nego i šta se ne dira.
Jer ako oni prije njih nisu pitali, teško je biti prvi koji hoće.
Zato firme rijetko propadnu zbog jedne loše odluke.
Mnogo češće se istroše kroz niz odluka koje su odavno trebale biti preispitane, ali nikada nisu dobile taj prostor.
Jer greška sama po sebi nije ono što lomi sistem.
Sistem počinje pucati tek onda kada odluči da neke greške više ne smiju biti dotaknute.
Leave Your Comment