Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.
Postoje sistemi u kojima je sve formalno raspoređeno, ali ništa suštinski preuzeto. U njima svako zna svoj opis posla, ali malo ko osjeća cjelinu. Nadležnosti su precizne, linije odgovornosti nacrtane, potpisi uredni – i upravo zato djeluje kao da je sve pod kontrolom.
Ali kontrola nije isto što i vlasništvo.
U sistemima bez vlasnika ljudi često rade savjesno, ali samo do granice svog okvira. Kada nešto pređe tu liniju, nastaje praznina. Ne zato što nema kompetentnih ljudi, nego zato što nema onoga ko će stati iza ishoda, a ne samo iza svog dijela procesa.
Takvi sistemi ne propadaju naglo. Oni se postepeno naviknu na to da je dovoljno uraditi “svoje”. Da je dovoljno imati dokaz da si poslao mail, obavio sastanak, ispoštovao proceduru. Odgovornost se tada mjeri formalno, a ne stvarno. I dok sve teče mirno, razlika se ne primjećuje. Tek kada situacija zatraži cjelinu, postane jasno da su svi držali komadić, ali niko nije držao sve.
Sistem bez vlasnika ne znači da nema rukovodilaca. Znači da se granice resora poštuju više nego posljedice odluka. Znači da je sigurnije dokazati da nisi kriv nego osigurati da je stvar ispravna. A kultura se zapravo mjeri upravo u toj razlici. Jer kada je odgovornost razlomljena na dijelove koji se ne spajaju, posljedice se nikada ne zadržavaju unutar tih granica. One izađu iz sistema i dotaknu stvarnost. I tada više nije važno ko je bio nadležan za koji segment, nego ko je bio spreman preuzeti brigu za cjelinu.
Leave Your Comment