Ne talasaj.

Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.

Postoje rečenice koje se ponavljaju toliko često da prestanu zvučati kao savjet i počnu funkcionisati kao pravilo. Ne pišu se u pravilnike, ne stoje na zidovima i niko ih ne potpisuje, ali ih svi znaju. Jedna od njih je kratka, praktična i navodno dobronamjerna:

Ne talasaj.

Izgovara se tiho, gotovo zaštitnički. Kao upozorenje i briga, znak iskustva. Kažu je kolege kada primijete da neko postavlja previše pitanja. Kažu je članovi porodice kada procijene da je sigurnije prešutjeti nego riskirati. Kaže je društvo kada želi smiriti nelagodu, a ne riješiti problem.

U toj rečenici nema utjehe, iako se tako predstavlja. U njoj je podsjetnik da ne smiješ previše osjećati, tražiti ili misliti. Ne smiješ previše postati. Kao da je sama činjenica da imaš posao dovoljan argument protiv svega što te u tom poslu boli. Ako ti nešto ne štima, prvo ti objasne da nije strašno. Ako potraje, kažu ti da svugdje ima toga. Ako te i dalje boli, podsjete te da ima i gore. I svaki put se taj krug zatvara onim nastavkom na “ne talasaj”, uz uzdah i blagi prijekor: “šuti, dobro je da imaš posao”.

Bez da iko to izgovori direktno, shvatiš da je talasanje luksuz, a mir obaveza. Jer “ne talasaj” zvuči razumno. Zvuči kao realnost. Problem nastane kad prestane biti savjet i postane granica preko koje ne ideš čak ni kad osjetiš da se u tebi nešto lomi. Jer uvijek postoji neko ko će ti objasniti da nisi gladan, da imaš krov, da imaš platu, da nemaš pravo da se žališ.

S vremenom, ta rečenica prestane dolaziti izvana. Kolege više ne moraju upozoravati, porodica ne mora relativizirati, društvo ne mora objašnjavati. Mehanizam se internalizira. Naučiš da se trpi kulturno. Da se šuti pristojno. Da se nervoza sakrije iza profesionalnosti. Da se nepravda prešuti jer “nije pametno sad dizati prašinu”. Dok gledaš kako se pogrešne odluke ponavljaju, kako se isti ljudi nagrađuju, kako se sposobni umaraju – ti se smanjuješ. Ne zato što si slab. Nego zato što si umoran od toga da objašnjavaš šta te muči, od pogleda koji ti govore da si komplikovan, od osjećaja da si ti problem jer ti nije svejedno. Pa se prilagodiš. Naučiš da ne talasaš. Naučiš da izgledaš mirno.

Ali taj mir nije tvoj. On pripada sistemu koji funkcioniše samo dok niko ne postavlja ogledalo ispred njega.

U takvim sistemima red ne održavaju samo hijerarhije i šefovi. Održavaju ga i oni koji su se već prilagodili i uklopili u njegova nepisana pravila.

“Ne talasaj” tad postaje oblik kolektivne discipline. I nije to lična slabost niti znak manjka hrabrosti. To je naučeni mehanizam preživljavanja u sistemima koji ne znaju šta će sa istinom. Rečenica koja pomaže ljudima da se snađu u okruženjima gdje je promjena spora, a cijena istupanja visoka.

“Ne talasaj” ne govori mnogo o ljudima koji je izgovaraju ili slijede. Mnogo više govori o kulturama koje su je učinile potrebnom. O društvima u kojima se mir često postiže tako što se istina gurne pod tepih, a odgovornost prebaci na one koji su je imali hrabrosti imenovati.

Međutim, ponekad je najveći talas koji napraviš onaj u sebi, kad priznaš da ti više nije dobro. Kad shvatiš da mir koji čuvaš zapravo nije tvoj mir, nego tuđi komfor.

Zato, ako ti nekad dođe da talasaš, znaj da je to znak da još uvijek osjećaš. Da još nisi otupio. Da još nisi pristao da ti život stane u rečenicu – dobro je, može i gore. Jer, može i bolje. I nije ni bezobrazno ni nezahvalno to reći.