Je li prva šansa najskuplja odluka koju donosimo?

Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.

Postoje firme koje napustimo bez pozdrava, i one iz kojih odemo s knedlom u grlu. Razlozi su različiti; kultura, ljudi, vrijednosti, trenutak u kojem se više niste mogli sresti na istom mjestu. Ali gotovo svako pamti jednu firmu po nečemu što se ne mjeri benefitima, titulama ni platnim razredima. Pamti je po prvoj šansi.

Ne po savršeno strukturiranoj ulozi, niti po prilici za koju smo bili „potpuno spremni“, nego po onom tihom povjerenju u kojem je neko vidio da još nemamo sve odgovore, ali imamo volju.

Ta prva šansa obično ne dolazi kroz sistem. Najčešće dolazi kroz ljude, kroz nekoga ko je bio spreman preuzeti rizik i razumio da se znanje može graditi, ali se motivacija ne može naučiti.

Prva šansa oblikuje mnogo više od karijere. Ona postavlja temelje odnosa prema radu; šta smatramo normalnim, kako doživljavamo autoritet i koliko vrijedimo prije nego što imamo rezultate.

Način na koji neko vodi naše prve korake često postane obrazac po kojem kasnije radimo, odlučujemo i vodimo druge.

Mnogi od nas su izgradili profesionalne „mišiće“ na mjestima gdje su zapravo trebali dobiti podršku. Odnosi s firmama nisu ništa manje složeni od odnosa među ljudima; nekad smo voljeni, nekad nedovoljno viđeni, a nekad shvatimo da smo davno prerasli mjesto na kojem smo ostali iz navike.

Pamtiti prvu šansu ne znači opravdavati sve što je došlo kasnije. Ne znači ostati lojalan po svaku cijenu, niti zaboraviti razočaranja ili razloge zbog kojih smo otišli. To znači znati razlikovati sistem od ljudi i priznati da su neki pojedinci imali hrabrosti koju organizacija možda kasnije nije zadržala.

Zdrava radna kultura u ključnom trenutku vidi čovjeka prije rezultata. Zato je kraj godine dobar trenutak za jednostavno ali važno pitanje, posebno za one koji danas vode timove, projekte ili firme:

Kome ste danas prva šansa, koga vidite prije nego što ima „dokaz“, i kakav će trag ostati iza vas kada se putevi raziđu?

Jer radna (ne)kultura se ne mjeri samo politikama, procesima i rezultatima. Mjeri se i odlukama koje nekome promijene tok karijere, a ponekad i života. I dok se godine zatvaraju, a nove otvaraju, vrijedi se sjetiti jedne stvari:

Prvu šansu rijetko nosimo kao uspomenu. Češće je nosimo kao podsjetnik da smo jednom, na početku svega, bili dovoljno hrabri da počnemo i da je neko bio još hrabriji da to prepozna.