Ako vam se čini da pišem o vašoj firmi – niste jedini kome se tako čini.
I tako smo došli do tačke gdje je lakše reći da imaš migrenu nego da ti jednostavno nije dan. Jer migrena je prihvatljiva. Emocija nije.
U firmama koje se najglasnije razbacuju riječima “ljudskost” i “vrijednosti”, najmanje je prostora za – čovjeka.
I nije problem što ne možeš biti sretan svaki dan, problem je što se od tebe očekuje da glumiš da jesi. Rijetki znaju da profesionalizam nije da zagrizeš usnu i šutiš, nego da imaš hrabrost reći: “Danas nisam okej. I to je okej.”
Kada je tačno osmijeh prestao biti dio facijalne ekspresije, a postao radna uniforma?
Možda je to bilo onog ponedjeljka kad sam, još s pola kafe u ruci, prošla pored postera “Smile, it’s Monday!” i osjetila kako me posmatra kao nadzorna kamera. Možda onda kada je kolegica na sastanku dobila komentar: “Super prezentacija, samo još poradi na energiji”. Ili možda onda kada sam u liftu vidjela kolegu sa četvrtog sprata kako radi malu generalnu probu mimike prije nego što se vrata otvore i uđe u kancelariju kao “najbolja verzija sebe”.
I tu, u svim tim tihim, naizgled nebitnim trenucima, postalo je jasno: negdje usput smo dobili emocionalni dress code.
Više nije dovoljno doći na posao. Moraš doći pozitivan. Ne samo funkcionalan, nego i fotogeničan. Nasmijan, inspirativan, i obavezno “on brand”.
Ako se osmjehneš premalo pitat će šta nije u redu. Ako se osmjehneš prerijetko pitat će jesi li se uklopio. Ako se osmjehneš “krivo” pitat će da li imaš problem, ali ne zato što ih stvarno zanima.
U jednoj knjizi se čak navodi da je zbog sve prisutnije kulture toksične pozitive, National Labor Relations Board u SAD-u morao presuditi da poslodavci ne smiju zahtijevati stalnu razdraganost od uposlenika. I couldn’t help but wonder… ako se zakonom mora štititi nečije pravo da ne glumi euforiju svaki dan u kakvoj kulturi zapravo radimo?
U kulturi gdje je “pozitivna energija” samo uljudan način da se kaže: Molim te, ne donosi stvarnost na posao.
Ali ako stvarnost nije dobrodošla, šta onda jeste?
Tu negdje počinje priča o psihološkoj sigurnosti. To nije ona pojava da se svi stalno slažu i da su uvijek nasmijani. Nije ni odsustvo povremene težine u zraku.
Psihološka sigurnost je kada znaš da smiješ biti ono što jesi i kada ti nije dan. Da tvoja karijera ne zavisi o jutrošnjem nivou “pozitivne energije” koju si donio. Da tvoje sposobnosti ne mjeri tuđi osjećaj ugode. Da te niko ne doživljava kao kvar u sistemu zato što si tog dana malo tiši, sporiji, ili jednostavno, čovjek.
U timovima gdje stvarno postoji psihološka sigurnost ljudi mogu reći “Nisam dobro” a da to sutra ne postane fusnota u Excel tabeli. Tamo te vide po onome što radiš, a ne po tome koliko sjajiš, i ne traže da ostaviš svoje emocije ispred vrata.
Zato, iskoristite momenat da pitate sami sebe: Da li se ljudi kod nas osjećaju dovoljno sigurno da budu autentični čak i onda kada “nisu okej”?
Jer osmijeh koji se nosi kao uniforma možda izgleda lijepo na slici. Ali u stvarnosti, uniforme su dizajnirane da potisnu, nikada da oslobode.
I ako je kultura mjesto gdje nečija istina mora stati u kostim, možda nije problem istina. Možda je problem – kostim.
Leave Your Comment